nedjelja, 31. ožujka 2013.

Odakle potiče voda na Zemlji?


Zemlja i drugi planeti nastali su kao nakupine zaostalih taloga od mrtvih zvijezda: željeza, nikla, ugljika, i drugih elemenata. Zvijezda nastaje od urušavajućih oblaka vodika, koji se prirodno vrtložno kreću.
Naposljetku će mlada zvijezda „pojesti“ sav ploveći vodik, i zavrtjeti sve teške metale koj ga okružuju. Ovi talozi metala i drugih elemenata će se na kraju sudariti jedan s drugim, da bi stvorili kugle nakupljenog materijala, ili stijene. Kako ove stijene nastavljaju rasti svakim sudarom, počet će savijati svoje rubove, što potiče jaču gravitacijsku silu. Gravitacija, prirodno, privlači predmete svome središtu, zato su planeti okrugli, i sve što pokuša prijeći međe gravitacije, srušit će se. Da rezimiramo, divovska stjenovita kugla, sastavljena od svemirskih ostataka, sada se okreće oko objekta težeg od sebe, kostur Zemlje je rođen.



Zakon gravitacije učinio je da Zemlja tvari od kojih je sačinjena privuče u svoje središte. Ovaj zakon stvara trenje i pritisak unutar Zemlje. Sa trenjem i pritiskom dolazi toplina. Ova će toplina otopiti sadržaj kostura Zemlje (nikal, ugljik, željezo i mnoge druge elemente). [Tako nastaje lava]. Sa svime otopljenim najteže tvari (većinom željezo) odlaze u središte, a najlakši materijali ostaju na vanjskom dijelu. S vremenom će vanjska strana kostura Zemlje stvoriti hladnu stjenovitu koru, krećući se eliptično oko naše zvijezde, Sunca.

Sada Zemlja ima hladnu koru, i vruću lavu koja teče ispod nje, ovo stvara vulkane. Vulkani imaju vrlo uske procijepe, sa strane planina, koji dopuštaju lavi da izbije van, stvarajući tako još stijena, i, naposljetku, vodu. Tokom vremena, sloj kore se povećava, tvoreći hladnije stijene, u čijim će porama započeti kondenzacija. Ako ste ikada vidjeli vulkansku stijenu, te su pore vrlo očite. Pore nastaju egzolucijom plinova u lavi dok se ona hladi. Ovaj je proces vjerojatniji na polovima. Jer je na polovima Zemlja hladnija nego na Ekvatoru. Što je na polovima hladnije, to je kondenzacija vjerojatnija. Ovaj se ciklus ponavlja kroz godine godišnjih doba, koja i dalje postoje bez vode. Godišnja doba uzrokuje nakrivljenost Zemljine osi (oko 23 stupnja od vertikale). Tako nastaju hladna i topla godišnja doba, koja su prisutna na cijeloj Zemlji. Kondenzacija u vulkanskim stijenama s vremenom će se zamrznuti, pa otopiti, a zatim stvoriti bazene. Voda u bazenima na polovima može otići samo u tri smjera: 1) zamrznuti se, 2) iskapati, ili otjecati negdje drugdje, ili 3) ispariti u atmosferu - što tvori oblake koji prenose vodu, zbog čega dolazi do kiše. Voda tako pravi bazene i na drugim područjima Zemlje, a s vremenom i oceane, polarne ledene kape, kišno vrijeme i život. Nekada davno (poslije Mjeseca), Zemlja je bila vruća, sjajna lopta, koja bi ubrzo bila u potpunosti ostala bez plinova. Vodik je dovoljno lagan, pa bi se većinom izgubio, a bilo je jako malo, ili ni malo, kisika (bar onoga koji nije bio vezan u spojeve). Neki smatraju da su kometi, koji su većinom od leda, pogađali Zemlju i na nju donijeli većinu vode koju sada imamo. Prisutnost vode je prirodna pojava koju imamo zahvaliti postojanju vodika i kisika na ovom planetu. Kometi nisu donijeli većinu vode na Zemlju, iako su mnogi kometi prekriveni ledom, i/ili on čini njihovu unutrašnjost. Većina leda bi izgorjela pri ulasku u atmosferu, i postala dio našeg prirodnog vodenog ciklusa.

Dok je blizina Sunca zagrijavala Zemlju, vodik i kisik počeli su se kretati (kao što to atomi čine pod utjecajem topline), ove molekule vežu se vrlo lako i spremno, skoro kao da to žele. Kad su se vodik i kisik, koji su već bili dio ovog planeta, počeli micati (ili je to bilo njihovo konstatno stanje kretanja), sastali su se i stvorili molekulu H2O, najmanju moguću količinu vode. Kao što iz iskustva znamo, voda ima tendenciju stvarati bazene, pa se skupljala u većim količinama, uključujući podzemne vode, jezera, i rijeke, nastale zbog gravitacije, koje otječu iz svojih izvora kad god vode ima previše za određeni spremnik. Jedno od dva prethodna objašnjenja prilično točno je opisalo većinu vodenog ciklusa. Svatko tko kaže da su kometi donijeli većinu naše vode je u krivu, ili je pogrešno informiran. Ova tvrdnja je nedostatna, jer, iako je vodika na početku bilo u izobilju, nije bilo mnogo slobodnog kisika (sav vezani kisik bio je u stijenama – gdje se i danas nalazi), a vodik se gubi sa planeta koji su maleni poput Zemlje, potrebni su plinoviti divovi da bi ga zadržali. Dakle, gore navedeni odgovor je dobar, ali u nekim segmentima manjkav, što će promijeniti cijeli ishod ovog problema.

Zemlja je bila sunce, koje je postojalo prije našeg Sunca, i onda se počela hladiti i gubiti snagu (možda zbog rasta našeg Sunca, koje, kako bi sačuvalo svoje zalihe, nije dopuštalo našem planetu da raste). Tako su nastale velike količine vode oko njenog omotača: od vodika iz atmosfere, i kisika koji je nastao nuklearnim reakcijama umiruće zvijezde (Zemlje). Na zvijezdama ne može postojati H2O, ali kisik i vodik zasebno mogu. Vodik je osnovni gradivni materijal svemira. Kisik nastaje pri nuklearnim reakcijama zvijezda. Kada se ta dva elementa u hladnom svemiru spoje, dobijemo vodu. U svemiru postoje ogromne količine vode, ustvari, skoro sav kisik u svemiru vezan je ili u vodu, ili u ugljični monoksid (CO). Slično ovome, većina ugljika i dušika u svemiru vezana je u svoje spojeve s vodikom: metan (CH4) i amonijak (NH3).


Izvor: http://www.znanost.com/clanak/odakle-potjece-voda-na-zemlji#ixzz0myP9K8Dx


Nema komentara:

Objavi komentar

Za trenutke koje volimo...

Za trenutke koje volimo i kojih se rado sjećamo, zahvalimo sebi i onima koji su tu zbog nas. Čuvajmo one koji imaju smisla za pažnju, smijeh...