ponedjeljak, 1. travnja 2013.

Što je zapravo samopoštovanje?


U nezrelom društvu, u kojem većina ljudi vrlo rijetko uopće ima prilike iskusiti što znači osjetiti se istinski dobro sa samima sobom, korisno je razmotriti o čemu zapravo govorimo kad se radi o samopoštovanju.

Ono o čemu želim govoriti daleko je dublje i šire od samopoštovanja kao načina ponašanja, pa čak i stava prema sebi.



Želim govoriti o osjećaju duboke ispunjenosti iznutra, užitka u vlastitom postojanju, iskustvu koje nije samo ljubav prema sebi, već doživljaj sebe kao izvora ljubavi, kao ljubavi same. Izraz 'ljubav prema sebi' postaje tada nepotreban, racionalni konstrukt. Samopoštovanje je daleko od pravog termina za taj unutarnji osjećaj, no može biti odgovarajući termin za vanjsko ponašanje u svakodnevnom životu koje proizlazi iz tog osjećaja.

Niti kad se radi o vanjskom ponašanju, samopoštovanje našem društvu nije blisko, te se stoga interpretira na najrazličitije načine.

Kroz mnoga stoljeća, naši preci su odgajani u pokornosti prema crkvi i vladarima. Da bi se to postiglo, bilo je nužno prisiliti ljude da se odreknu svoje prirodne težnje za slobodom i obiljem, prisiliti ih da se smatraju manje vrijednima i da potisnu svoje izvorne, autentične osjećaje i želje. Stoljećima, od malih nogu djeca su odgajana u strahu, krivnji i stidu ne samo zbog najmanje pogreške u vanjskom ponašanju, nego i zbog osjećaja samih ('ljutnja je smrtni grijeh!'). Voljeti sebe, doživjeti sebe kao ljubav, kao dragocjena bića – vodilo bi automatskom odbacivanju takvog odgoja i stoga nije moglo biti dopušteno.

Kako bi ljudi mogli povjerovati da su njihovi najdublji osjećaji loši, morali su povjerovati i da su oni sami loši grešni u svojoj biti, nevrijedni po prirodi. Kad djeca odgajana u takvom ozračju odrastu, rode vlastitu djecu i suoče se s njihovim osjećajima i željama – često je daleko lakše okriviti dijete da je 'zločesto' i 'sebično' nego priznati desetljećima potiskivane osjećaje i sav strah, krivnju i sram kojima su oni vezani. Tako se krivnja i strah prenosi u sljedeće generacije.

Tako smo dobili društvo lažne pristojnosti i upitnog morala, društvo u kojemu je 'biti dobar' značilo zanemariti sebe i svoje potrebe, 'biti pristojan' značilo ne isticati se, čak niti reći nešto dobro o sebi, a 'obzir prema drugima' vrlo je često zahtijevalo djelovanje na vlastitu štetu.

Fizika tvrdi da je energiju nemoguće uništiti, moguće je samo promijeniti joj oblik. Slično je i s emocijama. Izvorne, autentične ljudske težnje i ljudski osjećaji nisu se mogli uništiti čak niti nakon što se to stoljećima pokušavalo.

Potisnuti osjećaji uvijek ostaju u nama i bore se da se izraze i prenesu svoju poruku. Ako ne dopuštamo sebi da to učinimo na konstruktivan način, podsvjesno počinjemo tražiti druge načine olakšanja – destruktivne. Ogovaranje, licemjerje, depresija, zavist i zloba bili su 'ispušni ventili' mnogih generacija. No prije ili kasnije događa se da naša moć samokontrole popusti pod pritiskom nagomilanih emocija, nakon čega često prelazimo u drugu krajnost.

To se upravo događa u našem društvu kao cjelini. Nagomilana destruktivnost izlazi na površinu kroz ratove i beskrajne prikaze nasilja i nezrelog ponašanja na televiziji. Mlade generacije, odrasle s jedne strane na tradicionalnom odgoju, a s druge na takvim nezrelim modelima koji šalju poruku da je destruktivnost u redu, prelaze u drugu krajnost – otvorenu sebičnost i aroganciju do agresivnosti. Zatim to često i zovu samopoštovanjem, što je djelomice razlog zbunjenosti oko tog termina.

Velika većina ljudi nikad nije iskusila istinsko samopoštovanje i može samo zamišljati kako se ono manifestira. Zbog toga im je toliko lako povjerovati u lažne prikaze samopošto­vanja, često i u lažan, prividni osjećaj moći koji daje destruktivnost. Jednom kad imate vlastito, unutarnje iskustvo, nisu vam više potrebni vanjski modeli prema kojima ćete se orijentirati.

U vanjskom ponašanju, samopoštovanje se manifestira jednako kroz poštivanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštivanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne da učine to isto. Nema straha od osude (koji je zapravo u prvom redu strah od osude samih sebe!) Nestaje potrebe da zanemarujemo sebe kako bi vodili brigu o drugima, jer znamo da su oni to sposobni učiniti sami – i, ne manje važno, da imaju pravo na to.

(Ljutnja i otpor koji mnogi ljudi osjete u situacijama kad im se druga osoba samo usudi izraziti neslaganje s njihovim ponašanjem, ili upozoriti ih da su povrijedili njezine osobne granice, obrambeni je mehanizam koji prikriva duboko nesvjesno vjerovanje da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe. To se vjerovanje stvara obično u vrlo ranoj dobi. Kako naše istinsko biće osjeća da je to neprirodno i ima otpor prema tome, ali se u dječjoj dobi ne zna nositi s tim osjećajem, on se nešto kasnije obično prekrije i maskira kompulzivnim pokušajima da se osjećamo bolje sami sa sobom, često i kroz potcjenjivanje drugih ljudi i njihovih potreba.)

Zdravo i sretno dijete, ono koje se još nije naučilo stidjeti samog sebe, spontano izražava sve svoje želje i osjećaje, te i ne pomišlja da ih skriva – dok ga se ne uvjeri da bi to trebalo činiti. Zdravo dijete usmjereno je u prvom redu na sebe, te prirodno, premda ne svjesno i racionalno, očekuje da će i drugi činiti isto.

Biti usmjeren na sebe – ne zvuči li to kao sebičnost? U pravilu se još uvijek tako označava. Mnogima je lakše nazvati to sebičnošću kod drugih, nego usuditi se učiniti to isto, suprotstaviti se, reći ne ili zauzeti se za sebe. Pod poštovanjem prema drugim ljudima, koje je nužno sadržano u istinskom samopoštovanju, podrazumijevam poštivanje osobnih granica drugih ljudi – izbjegavanje da ih se namjerno povrijedi ili naruši njihova sloboda – ali i poštivanje njihove moći i odgovornosti da sami postave i obrane svoje granice. Drugim riječima, da nas upozore ako nenamjerno činimo nešto što njima ne odgovara.

Kad govorim o usmjerenosti na sebe, jednostavno mislim da jedino mi sami možemo znati što želimo i što nam je potrebno, te da ne možemo očekivati da će bilo tko drugi to činiti za nas. Isto tako, ne možemo znati, i nerazumno je očekivati da znamo i predviđamo, što drugi ljudi žele i osjećaju. Kako svatko od nas ima različit karakter i različita iskustva, često se događa da smo u krivu čak i kad smo uvjereni da znamo što druga osoba osjeća i misli.

Nikad nećete vidjeti zdravo dijete koje se osjeća dobro sa sobom, kako anksiozno nastoji predvidjeti i pretpostaviti želje svih ljudi oko sebe ('Jesam li nešto krivo rekla? Nešto krivo učinila? Možda će ljudi steći dojam da sam sebična?'), ali vidjet ćete mnoge nesretne, anksiozne ljude (i djecu) kako to čine. Zdravom djetetu je normalno reći 'ne' ako nešto ne želi, kao što mu je normalno da i drugi ljudi kažu 'ne' i postave svoje granice – a zatim se o tome može pregovarati.

Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužaba.

To ne znači da su nam drugi ljudi manje važni. Nijedna osoba koja se istinski osjeća dobro sa sobom nema potrebu ili želju povrijediti ili potcijeniti druge. Naprotiv, što smo više sposobni razumjeti i cijeniti sebe, to nam postaje lakše i kad je riječ o drugima. Prirodno je da imamo određenu zdravu sliku o tome što bi značilo svjesno povrijediti slobodu i osobni prostor druge osobe i da nećemo željeti to činiti, jer znamo kakav je to osjećaj. No – u idealnom slučaju - kad se radi o specifičnim željama, osjećajima ili neslaganju, očekujemo od druge osobe da ih sama izrazi – a kako nema potrebe da se to čini kroz okrivljavanje, tako nema potrebe niti za strahom i krivnjom – i postaje nam mnogo lakše saslušati i cijeniti tuđe mišljenje.

Naravno, rijetko kad je u životu prisutan takav idealan slučaj i mnogo puta ćemo morati uzeti u obzir prošlost druge osobe i način na koji je naučila funkcionirati; njezine strahove, krivnju i potisnute osjećaje. Često ćemo se naći u situaciji da druga osoba nije sposobna uzeti u obzir naša ograničenja. To čini rad na samopoštovanju – kao i život sam - raznolikim, zanimljivim i punim prilika da učimo i preispitujemo sebe iz različitih gledišta i u različitim okolnostima.

Osjećati se voljeni i cijenjeni potreba je koja je pokretački impuls goleme većine ljudskog ponašanja. Traženje pažnje i ljubavi u korijenu je, ili barem donekle prisutno, u gotovo svemu što komuniciramo ili ne komuniciramo, pokušavamo postići, prezentirati prema vani; ključ je većine naših emocionalnih reakcija, posebno onih neugodnih.

Kao djeci, drugi ljudi su nam jedini mogući izvor procjene nas samih i našeg ponašanja. Bez imalo iskustva o svijetu u kojem smo rođeni, jedino u tuđim reakcijama možemo vidjeti zrcalo onoga što šaljemo u okolinu. Ono čega nismo svjesni kao djeca, jest da drugi ljudi ne reagiraju nužno na nas nego na mnoge druge sadržaje koji se odvijaju u njihovoj svijesti.

Koliko puta nas iznutra grize ljutnja ili tuga zbog nečega što želimo dobiti od drugih ljudi, ali ne uspijevamo? Od 'što će reći susjedi' pa do ekstremnog egzibicionizma, reakcija drugih ljudi ono je što nam je često primarno. Mnogi tome podrede cijeli svoj život: od onih koji se nikad ne usude izraziti svoje istinske želje iz straha od odbacivanja, pa do ljudi koji cijeli život provedu trčeći za novcem kojim bi kupili različite statusne simbole i izazvali divljenje okoline i dojam moći.

Moć je ono za čime posežemo kad nesvjesno steknemo dojam da, što god učinili, ne možemo dobiti ljubav. To je zastrašujuć zaključak koji pokreće potrebu da se kontrolira okolina. Drugi temelj potrebe za moći je čista kompenzacija: ako ne možemo dobiti ono što istinski želimo – osjećati se vrijedni kroz iskustvo da smo voljeni – posežemo za nečim manje vrijednim, ali relativno sličnim, kao što je osjećaj nadmoći.

Traženje ljubavi izvana nikad ne može nadoknaditi ljubav prema sebi duboko utemeljenu u unutarnjem osjećaju. Čak i kad postignemo izvanjski uspjeh, duboko u sebi svjesni smo da on nema istinsku vrijednost jer smo odobravanje postigli naporno stvorenim i održavanim prividom, umjesto okrivanjem sebe kakvi stvarno jesmo. No, kako nikad ne naučimo kako se osjećati voljeni i vrijedni na druge načine, podsvijest ne zna drugačije nego nastaviti po starom – i zbog toga toliko mnogo ljudi potroše cijeli život uporno ponavljajući strategije koje ne funkcioniraju ili kompulzivno odmah kreću za još većim 'uspjesima' – većom slavom, većom moći, većom svotom novca...

Kao odrasli toga smo barem donekle svjesni, ali davno stvoreni dječji zaključci i dalje su, duboko potisnuti, u nama i oblikuju našu svijest i život. To se može promijeniti, mada ne preko noći. Dubok nedostatak osjećaja da su voljeni i cijenjeni jednostavno zbog sebe samih, većini je ljudi, u većoj ili manjoj mjeri, osnovni temelj na kojem su izgradili svoju osobnost, te je potrebno vrijeme i rad da se to promijeni.

Istinska ljubav prema sebi ispunjava nas na način na koji to nikad ne može učiniti ljubav koja dolazi izvana. Čak i ako smo izvana istinski voljeni, ako nam nedostaje ljubav prema sebi nećemo to moći u potpunosti prihvatiti, cijeniti, osjećati opravdanim.

Sposobni smo da volimo sebe do mjere koju nam je teško čak i zamisliti. Ako i pokušamo, zamišljanje takvog osjećaja u odnosu na stvarno iskustvo slično je zamišljanju putovanja u odnosu na putovanje samo. Naša istinska priroda ne može se uništiti čak ni dubokim i snažnim dječjim negativnim dojmovima i možemo je ponovno otkriti i iskusiti.

Osjećati se voljeni iznutra iskustvo je koje 'jednim potezom' briše sve sitne, a i mnoge krupnije, povrede i zamjeranja drugima. Nije nam više potrebno odobravanje i potvrda izvana, pa nas niti ne smeta ako je ne primamo. Osjećamo se ispunjeni prekrasnim osjećajem ljubavi, a ako netko drugi to nema u sebi, znamo da to nema veze s nama. U istinskom iskustvu ljubavi prema sebi, to nije logično obrazložen stav oko kojega se moramo svjesno truditi i razmišljati – jednostavno više ne primjećujemo ponašanje oko kojeg bi prije osjećali potrebu da raspravljamo ili 'iskomuniciramo osjećaje'. Sposobniji smo suosjećati s drugima i priznati njihovu bol. S druge strane, ako nas netko direktno povređuje i omalovažava, sposobniji smo zauzeti se za sebe ili napustiti uvjete koje nam ne odgovaraju.

Promjena i rizici, koji mnoge ljude dovoljno plaše da radije ostaju u iznimno lošim uvjetima, poduzimaju se lako jer u takvom stanju svijesti ne možemo ni pomisliti da takve uvjete prihvatimo: primjerice loše uvjete rada, zlostavljanje na poslu, učmale odnose bez nade za poboljšanje... Duboko u sebi, znamo da će nam biti dobro i da ne moramo pristajati na tako nešto. Bez riječi i svjesnog truda, znamo da možemo stvoriti nešto mnogo bolje. Kako krećemo prema tome, to se i ostvaruje, lako i gotovo automatski, jer smo svoje lekcije naučili – a ljubav prema sebi jedna je od temeljnih životnih lekcija.

http://www.val-znanje.com/index.php/tekstovi/metafizika/343-sto-je-zapravo-samopostovanje
© Kosjenka Muk, 2006., www.centar-angel.hr

Nema komentara:

Objavi komentar

Ljudi koji postignu uspjeh...

Ljudi koji postignu uspjeh nakon dugogodišnjeg rada, stalnog učenja i prirodnog talenta, nikada neće "poleteti". Prelazeći stepeni...