četvrtak, 16. svibnja 2013.

Život i njegov smisao


Život počinje dobivati smisao tek kada shvatimo da nas ne vodi nigdje.
(P. D. Ouspensky)

U svom romanu Čudan život Ivana Osokina Ouspensky prikazuje putovanje mikrokozmosa kroz ovozemaljska iskustva. Vrtnju u krug i ponavljanje iskustava, uzaludnu borbu osobnosti da u svojoj ograničenoj perspektivi od rođenja do smrti nađe neki smisao.


Ivan Osokin u jednom od svojih života, u jednom od okretaja životnog kotača, nezadovoljan okolnostima u kojima se nalazi susreće čarobnjaka -učitelja- nekoga tko je upućen u misterij života i smrti, i traži pomoć. Ali on još uvijek vjeruje da može naći sreću na horizontalnoj razini i traži pomoć na toj razini, misleći da bi sve bilo bolje, samo kada bi dobio još jednu priliku. Iako je čarobnjak onaj koji mu stvarno može pomoći, nemoćan je dati mu nešto što on još ne traži, čega nije svjestan te mu daje ono što traži. Još jednu priliku, pa još jednu, pa još jednu... znajući beznadnost svega. I Osokinova iskustva se ponavljaju, bez razlike u ishodu. Izgleda da sreća uvijek za dlaku izmiče.

Okolnosti su uvijek samo odraz unutarnje stvarnosti i dok se čovjekova struktura sa svojom svjesnom i nesvjesnom stranom bitno ne promjene nikakva promjena života nije moguća. A ni izvana nikakva pomoć nije moguća dok čovjek zaista ne shvati da ga iskustava sama po sebi nigdje ne vode.

Nigdje osim do spoznaje o ograničenosti u kojoj je zarobljen i čežnje za svjetlom i slobodom. Da bi se svjetlo nastanilo u čovjeku i vodilo ga u istinsku slobodu potrebno ja otvoriti mu vrata srca i osloboditi prostor za njega.

Značajan lik u romanu je Zinaida. Djevojka Osokinova života, s kojom se nalazi u posebnom odnosu. Ima neobičan osjećaj kao da je poznaje od ranije. I iako bi htio biti s njom osjeća da to nije moguće, zbog razloga koje joj ne uspijeva racionalno objasniti. Zinaida znači ona koja pripada Zeusu i može se promatrati kao duševni element u čovjeku, besmrtni ženski aspekt koji se želi povezati s čovjekom - osobnošću, ali čovjek iako se osjeća privučen njime nije u stanju u komu može odgovoriti na taj zov, te bježi pronalazeći izgovore, a istovremeno osjećajući nemir i nezadovoljstvo. I tako je Osokin uvijek iznova gubi. Iznova se vraća čarobnjaku pokušavajući sve početi ispočetka i dospjeti u bolju poziciju u kojoj mu se čini da će sve biti drugačije. No ništa se ne mijenja i sve ostaje samo nedostižni san.

Jer rješenje problema nije moguće na istoj razini na kojoj se nalazi problem.

I u jednom trenutku kada se po tko zna koji put nađe pred čarobnjakom, Osokin konačno počinje shvaćati, počinje se sjećati...ima deja vu osjećaj…da je sve već bilo i da će opet biti ako se nešto bitno ne promijeni.

Samo ništa se bitno ne može promijeniti dok se on ne promijeni. A ta je promjena moguća samo ako se preda onoj drugoj, nezemaljskoj snazi koju je godinama prizivao, ali je nije slijedio ni primjenjivao na ispravan način, te ako joj sada žrtvuje svoju volju i posveti joj svoje snage i sposobnosti. Jer ona samo na taj način može kroz njega i za njega djelovati.

A vremena je sve manje. Nakon propuštene prilike svaka sljedeća mogućnost za promjenom i ponovnim kontaktom s pomažućom snagom svjetla sve je teža i neizvjesnija.

I kao što čarobnjak objašnjava Osokinu, čovjeku se može dati samo ono što on može koristiti, a može koristiti samo ono za što je nešto žrtvovao.

Od čovjeka se traži sedmerostruko žrtvovanje, svega onoga što on jeste kao zemaljski čovjek. Sedam godina života koje čarobnjak traži od Osokina simbol su toga žrtvovanja.

Moramo dati da bismo mogli primiti. Sve dati da bi sve dobili.

Jer kada čovjek jednom otkrije tajnu on mora nešto i učiniti s njom.

Bez obzira da li prihvatili teoriju ruskog filozofa P. D. Ouspenskog o reinkarnaciji kao o ponavljanju uvijek istog života, ili o sakupljanju različitih iskustava kroz različite uloge, spoznaja o beizlaznosti kružnog životnog toka tjera čovjeka na promjenu.

Osokin ostaje pred odlukom, da li će još jednom pokušati zemaljskim snagama „srediti“ svoj život i dobiti Zinaidu. Ili će priznati da sam ne može ništa, zaboraviti na sebe i predati se služenju Svjetlu. Da li će shvatiti da zapravo - tko služi Svjetlu služi samome sebi?

S tom odlukom se suoči svaki čovjek-tragatelj.

U njoj leži ispunjenje mističnog paradoksa.

“Tko želi svoj život zadržati, taj će ga izgubiti, a tko svoj život položi mene radi, taj će ga dobiti.“

To je jedini put u slobodu.

On se sastoji od uvida u ograničenost trenutnog stanja postojanja, žudnje za promjenom i predaje u povjerenju snazi Svjetla, snazi drugog kraljevstva u nama. Predaja u konkretnom smislu znači usklađivanja svoga života sa zakonitostima tog drugog kraljevstva koje su pohranjene u besmrtnoj jezgri mikrokozmosa i postupno se očituju iznutra prema van.

To je moguće kada prolazne želje osobnosti počinju blijediti pred iskonskom željom duše koja je već umorna od besmisla i želi živjeti životom za koji je predodređena - kao most, kao element koji povezuje osobnost s božanskim Duhom.

Ako čovjek ustraje u takvu načinu života koji je vođen rastućim duševnim elementom on tada zaista ide putem transfiguracije, istinske promjene i povezivanja Duha, duše i osobnosti. Ide prema svomu određenju postajanja novim čovjekom koji se više ne vrti u kolu rađanja i umiranja nego gradi na neprolaznim temeljima, skupa sa svima koji čine jedno u vječnosti.


Napisala: Eloratea
www.val-znanje.com

Nema komentara:

Objavi komentar

Ne usporedjujte...

Ne usporedjujte svoj zivot sa drugima. Nema usporedbe izmedju sunca i mjeseca. Oba sjaje, svaki u svoje vrijeme. Dobro jutro.