ponedjeljak, 5. kolovoza 2013.

Zašto naša djeca prose?

Prvi put ovoga ljeta čujem zrikavce pod prozorom, a ljeto se sve više udaljava od nas.   Danas sam provela divan dan na Panonskim jezerima u Tuzli. Moram priznati da su ova autentična slana jezera prava atrakcija. Uživancija!
U trenutku kada sam stigla na parking po moje vozilo vidjela sam dječaka i djevojčicu kako prose sa natpisima na koje nisam obratila pažnju. Moram priznati da me sve veći broj prosjaka na ulicama zgrožava i pripadam skupini ljudi koji generalno ne podržavaju prošenje.


Iako sam se već spremala da dodam gas i odem, ipak sam se zaustavila jer su mi djeca urednog izgleda, evidentno čiste odjeće, što nije uobičajeno za prosjake, ipak privukla pažnju. Pitala sam ih zašto prose?
Rekli su da nemaju roditelje, da žive sa djedom i nenom i da skupljaju novac kako bi uveli struju u malenu kuću u kojoj žive.
Vrlo je čudan osjećaj, kad djeca sakrivaju pogled od tebe i kad u njihovim očima vidiš da ih je sramota zato što prose. Bila je to vrlo tužna situacija. Sve su to naša djeca. Pitam se kakav je to život? Zar baš predivna djeca moraju da se smucaju po gradkim kvartovima i parkiralištima ? Zašto ljudi koji treba nešto da urade, ništa ne rade? 
Možda nekad dođe neko drugo vrijeme u kojima će djeca prodavati cvijeće i knjige na ulicama, ali samo džeparca radi. 
Za večeras ću citirati NBH: " U današnjem vaktu ti je lako naći i dobrog doktora, pisca, slikara, muzičara, ma ljude kojeg god hoćeš alata i zanata, jedino je rijetkost i prava sreća sresti čestita insana. "
Laku noć moji dragi prijatelji. 



Nema komentara:

Objavi komentar

Ponekad nam u zivot...

Ponekad nam u život naizgled neke beznačajne sitnice unesu radost. I onda shvatiš da ti osmijeh na lice stavi samo obična svijeća neobičnog ...